petak, kolovoz 28, 2009
Često sam ovdje, češto čitam svoje stare postove i sjetim se Ane, Ane koje više nema...Neznam čemu više služi ovaj blog, samo me baca u depresiju jer on je za mene sjećanje na moje predivno djetinjstvo, djetinjstvo koje želim da se vrati. To su bili dani koje sam voljela, to su bili dani kada sam ja bila ja i možda baš zato ga volim čitati i jednostavno nemogu izbrisati jer bojim se da kada bi izbrisala ovaj blog izbrisala i i jedinu stvar koja me vraća u prošlost...Predivnu prošlost. "
...naše doba to je od nas tražilo biti svoj bar jednom je vrijedilo ja da mogu ispočetka sad ponovio bi greške sve al ipak samo malo ranije da mogu ispočetka sad ponovila bi greške sve al ipak samo malo ranije ponovno bi popila što bi mi pod ruku došlo lajalo na cijeli svijet vidim to me nije prošlo..." i tako dalje i tako dalje. Pjesma koja je meni vrhunac svega, pjesma legendarnih Prljavaca koju ja naprosto obožavam. A ovaj stih, ili što to već je, za mene je kao da, kao da mi najbolja prijateljica kaže da to više nisam ja.....DA TREBA BITI SVOJ, TREBA UŽIVATI U ŽIVOTU, ALI TREBA IMATI I SVOJE JA, što ja više nemam...Neznam zašto no ljudi neshvačaju, nevide, ili pak ne žele vidjeti da ja nisam osoba kao što su drugi. Svi imaju krivo mišljenje o meni, svi misle da sam ja ono što su drugi. Ponekad se postavim ovako, ponekad onako, prema svakom sam drukčija, u svakom društvu nešto drugo i gadim se sama sebi jednostavno gadim. Prije mi se činilo da sam jedinstvena, ali nisam, ja sam samo još jedan bičan sitan pjesak na obali mora. Moj tata bi rekao da ne postoji netko sličan meni, no to je bilo prije, sada sam samo obična djevojčica, djevojčica koja se boji života, ljudi, ljubavi, nepravde. Pitaju me zašto sam sama, ne kažem odgovor, no on je vrlo jednostavan i bolan. Ne želim se vezati, ne želim da me netko povredi. Prvim se jaka, pravim se nedodirljiva, pravim se da me nemogu povrijediti, ali nitko ne zna koliko sam ja zapravo krhka. Sama dajem svima krivu sliku sebe, sama svima dajem krivi put da saznaju kakva sam... Netko mi je reko da sam previše zatvorena, istina . To je u mom životu jedina istina, jer ja doista sve držim u sebi i znam da je lakše kada nekom nešto kažeš no ne mogu, jednostavno ne mogu. Ovo je jedino mjesto gdje ja mogu se ispisati jer pisanje je a mene nešto predivno, nešto preposebno kao i priroda, kao i onaj leptir koji je nedavno bio samo gusjenica bez imalo ljepote....
petak, srpanj 10, 2009
Sunce, more, mjesec, zvjezde, valovi, pjesak, stjene, galebovi, morska obala, sladoled, novi prijatelji...
Zvuči savršeno...pojmovi gore navedeni svakome će od vas lijepo zvučati i vjerujem da će vas sve to asocirati na ljeto, ali ne ovo ljeto, ne ljeto dvije i devete već pravo ljeto... Što se to desilo sa vrem
enom u kojem živimo, klima, ljudi, sve je drukčije nego prije. Ljeto više ninakoji način nije ono što je prije bilo...Nevremena koja uništavaju našu imovinu, koja uništavaju parkove i šume ili pak oni dani vručine, sparine...Kako god pogledamo ništa nevalja, ali zašto. Gledajmo to ovako... Klima se mjenja, ali zbog nas, sami smo na neki način uništili ono što smo imali, uništili prekrasna godišnja doba koja su imala svoj redosljed i svoja jedinstvena obilježja. Normalno je poslije ljetnih vručina da padne kiša, tuča, ali nije normalno da se to ponavlja već više dana, točnije više tjedana. Kiša, to je ono što je obilježilo početak ljetnih praznika, to je ono što meni svakodnevno uništava zabavu. Svjesna sam toga da je tako kako je i da se to neda promjeniti, više ne, ali zbog čega svaki dan gledam vremensku prognozu s nadom da će uskoro ljepi dani, ljetne vručine, a na kraju ili kiša i grmljavina ili samo sličica na kojoj se prikazuju oblaci bez ijedne zrake sunca. Kiša i tuča uništili su sve, ali to je zasada uredu, da zasad...Pitam se što će se desiti sutra, ali to sutra ne mislim doslovno na sutra već na iduće ljeto, ono poslije, poslije i poslije. Što će biti tada ako je sada ovako. Nadam se da će uskoro početi ljeto i ljetna zabava, da ću napokon moći izići iz kuče nebrinujući se dali ću pokisnut ili dali ću se smrznut....Kako god na kraju ispao, jedno je sigurno: ovo ljeto je upropašteno i ne vjerujem da se išta da popraviti...
INTERAMENTE SOLITO RAGAZZA(sasvim obična djevojčica)
četvrtak, lipanj 18, 2009
Mnogo je godina, sretnih godina prošlo. Mnogo je dana, sretnih dana iza mene. Mnogo je onoga što sam voljela, a sada mrzim , mnogo je ljudi koji su me voljeli, a više me ne poznaju...
Stvari se mijenjaju i nije život jednostavan, ovo što ti misliš da su problemi nije ni sjena problemima koji te čekaju...tako bi rekao moj tata.
Prolaze dani, škola je završila, a ja umjesto da sam sretna što više nema onog ranog dizanja, što više nema učenja i školskih knjiga, profesora koje prezirem...ja sam i dalje samo Ana. Djevojčica koja je izgubila sebe, koja nezna što se to dešavalo dok je nije bilo i nažalost JA sam ta djevojčica koja se izgubila u ovom svijetu koji joj nekoč nije bio toliko stran.
Mislila sam da su me voljeli, bilo ih je puno, možda čak i previše da bi ih sve uspjela vidjeti, bilo je napočetku sve lijepo, viđala sam se sa svima i dalje su mi se javljali i govorili da im falim, zvali me van, na tulume i razne koncerte. Ponekad bi skroz zanemarila školu i posvetila se njima. Tako je bilo sve dok se nisam probudila onog dana. Onog dana kada sam shvatila da više nema subotnjih izlazaka, izlazaka preko tjedna. Više nema odluke s kime ću se naći danas, a s kime sutra. Na početku je to izgledalo super, bila sam zapravo i sretna što nema više tog pritiska u meni, što se nitko neče naljutiti na mene ako kažem da idem van s drugima. Nije to trajalo dugo, počela sam shvačati da sam ih sve dosista izgubila, da su svi nestali i više nikome Ana nije bila osoba s kojom su željeli tratiti svoje vrijeme. Svi su se promijenili, ali i ja sam. Nije da me više ne zovu, nije da više ne spominju moje i ime i da ne pričaju samnom, no to kao da nije više to, zapravo uopče mi ne treba to kao. Istina nisam ja nedužna u cjeloj ovoj priči jer možda sam baš ja kriva za sve, kriva za to što sam ih izgubila, sve.
Pokušala sam se sjetiti svega što je bilo prošlih ljeta, sjetila sam se ovog bloga, koji mi je nekoć služio kao zabava, no danas kao da više ne postoji. Čitajuči postove i komentare, shvatila sam da su svi moji postovi nekako monotoni, dosadni, predugi...No to niej momentalno bitno, bitno je to da ja pokušavam se sjetiti svega onoga što je bilo prije, pokušavam se sjetiti i nači razlog kako su nestali no ne uspijeva mi, ne uspijeva mi ništa.
Novi prijatelji, heh da novi prijatelji. Kada mi netko njih spomene samo se nasmijem. Oni nisu moji prijatelji, bar ne još. Ja ne želim da postanu dio mog života, iako oni mene time smatraju, ja ne želim to, ne želim da me smatraju prijateljicom jer bojim se da oni ne znaju tko sam ja, kao što ni sama to u nekim trenutcima ne znam. Zapravo postoje oni, ajmo i njih nazvati novim prijateljima, iako su mi to više samo poznanici. Fale mi...Fale mi te osobe i voljela bih da su bliže, voljela bih s njima provoditi vriejeme no to je nemoguće, iako sam obečala. Neki su se i vratili i opet su tu, no kao da sam ih više željela pored sebe dok ih nije bilo nego sada. Kao da sada želim da nestanu.
Mnogo je dana i godina i ljudi koji če proči mojim životom. Mnogo je događaja kojih će biti s tim novim prijateljima, no dali da se radujem tome ili da i njih otpilim. Dali da im pokažem tko sam ili bolje da neznaju ništa o meni? Dali da stojim i ne činim ništa ili da pokušam vratiti ono što sam izgubila, ono za što sam ja kriva što je nestalo. Kako god bilo nadam se da ću jednog dana shvatiti što se to desilo da su se svi promjenili, da su svi nestali. Neki su otišli, neki su tu, no ni jedni ni drugi više nisu dio mene, mog života i moje svakodnevnice. Najžalosnije je od svega što su obečavali, govorili da im je stalo, da nikada me neče ostaviti samu, da če uvijek biti tu, da će uviejk imati vremena za mene. Obečavali su mnogi da će samnom i u grob, a gdje su sada nestala ta obečanja, gdje je sada nestao sav onaj naš smijeh, naše djetinjstvo, naše pjesme, smijeh, ples i zabava....GDJE????
INTERAMENTE SOLITO RAGAZA
četvrtak, travanj 30, 2009
Kažu proći će, svugdje je isto...
Možda će proći tj. zasigurno će proči, ali nigdje nije isto, pogotovo nigdje nije kao u mom svijetu u koji momentalno dolazim svaki dan. Svi su sretni, zadovoljni, jednostavno rećeno svima je predivno, a ja kao da nisam od tuda, kao da tu ne pripadam. Draga sam ja svima i svi me vole, svi mi posvečuju pažnju i druže se samnom no meni kao da do toga nije uopće stalo. Ne shvaćam ljude koji su zadovoljni životom, jer ja sam željela ovo, željela sam ono što sam voljela i ono što još uvijek volim, no kao da to nije ono što želim. Više ne znam dali da ostanem ili da odem, ali kuda otići???Kako da napustim sve ovo i kažem zbogom....Kako da znam da neće opet biti isto??? Voljela bi se nači u drugom svijetu, u drugom okruženju, no opet ja ne želim biti netko drugi tj ne želim mjenjati svoje snove, ne želim ući u drugi svijet, u onaj u kojemu neću raditi ono što želim i volim. Sve je tako zamršteno, no sve će na kraju biti onako kako ja budem željela, no moje želje nisu realne. Nisu ono što ja želim, tj. ja želim i jedno i drugo....želim sve no znam da je to ne moguće, znam da ne mogu živjeti u dva različita svijeta, svijeta koja nemaju niti jednu sličnostt. Ta dva svijeta me vuču jedan od drugoga, kao da moj um ne hvaća moje želje, kao da više nemam kontrolu nad sobom i svojim osjećajima, željama.....
subota, prosinac 20, 2008
...Ne mogu zaspati jer sutra je Božić!
S prozora naviru bijele pahulje, a djedica samo što se nije spustio sa svojom vrećom u koj se zasifurno nalazi nešto za mene. Prošla je ponoć. Oći mi se pomalo sklapaju, a ja se odupirem svakoj pomisli da ću zaspati jer želim vidjeti djedicu. Koliko se god odupirala i koliko god moja želja da ostanem budna je u meni, ipak zaspim. Osjećam se čudno, kao da sam budna, ali spavam. Nečujem ništa, ali nekako jedva čekam da izađem iz kreveta. Napokon utonem u duboki san....Sunce polazo se probija kroz grane koje su gole i pod pokrivaćem snježnim i probudi me. BOŽIĆ!!! Uzviknem. Potrčim do drvca da vidim što sam to dobila. Dali je to lutka ili školski probor, dali je možda neka plišana igračka ili društvena igra??? Ne znam, ne znam što se nalazi u paketiću. S radošću ga otvaram i jedva čekam da poderem ukrasni papit. Kada napokon ugledam dio poklona obradujem se prelijepom iznaneđenju...
TAKO JE BILO NEKOĆ...
Sada više nije ni približno isto kao prije, ali ja bi voljela da je opet onako. Voljela bi opet vidjeti iznenađenje. Koja je svrha uopće zamotavanja poklona ako znam što je u njima?! Ja ne tražim puno, samo želim otvoriti paketić neznajući što li je u njemu, neznajući dali če mi se poklon svidjeti, samo želim osjetiti taj prelijepo osjećaj, želim se iznenaditi. Želim neočekivani poklon, nešto što mi nikada nebi palo na pamet, makar to bila neka glupost, ja se želim iznenaditi.
Pitaju me što želim za Božić, a ja kažem nezna, ali ne bez razloga. Željela sam izneneđenje, željela sam da i ja jedne godine otvorim poklon neznajući što li je u njemu. Htjela sam opet biti sretna, a ne, kao i uvijek razočarana time što se svi vesele poklonima, svi osim mene jer ja već znam što se nalazi u mom paketiću. Roba, slatkiši...Ali da bar ne znam koji odjevni predmet, no i to znam, nažalost...Kako se onda veselim, kako da se uopće iznenadim???
Kao da više nisam djete, ali ja jesam dijete i želim opet biti sretno dijete, baš kao nekoć. Želim se s radošću probuditi i potrčati pod bor...Želim jedan mali paketić u kojemu ne znam što se nalazi, ne želim ni sve ove darove koje ću dobiti, samo želim da dobim iznaneđenje, želim se veseliti...Očito previše tražim i nemoguće.
Samo želim Božić, snijeg i iznanešenje, ne mnoštvo darova, nego samo jedan u kojemu ne znam što se nalzi, želim se veseliti tom malom paketiću dok derem njegov šareni omot, a onda kada ugledam mali dio poklona želim biti sretna....Ali oćito previše želim i očito su izneneđenja samo za malu djecu, a ja....